Nasilje, nered i prolijevanje krvi dovode se u vezu s ljudskom vrstom, odnosno s čovjekovom prirodom i prije njegova stvaranja.
A kada Gospodar tvoj (Muhammede) reče melekima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!’ – oni rekoše: ‘Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo’. On (Allah) reče: ‘Ja znam ono što vi ne znate’. ( El-Bakara, 30)
Iako u daljnjem kur’anskom tekstu podsjeća meleke da čovjek ima kvalitete koje oni kao duhovna bića nemaju, kao što je mogućnost imenovanja ili definiranja pojava i stvari, odnosno mogućnost permanentne spoznaje i napretka u otkrivanju tajni Svemira, mogućnost činjenja najplemenitijih djela, Uzvišeni Allah nije demantirao njihov opis čovjeka kao bića sklonog nasilju, upotrebi sile, prolijevanju tuđe krvi i činjenju nepravde.
O tome svjedoče i Ademovi/Adamovi sinovi Habil i Kabil o kojima govori Kur’an. Rođena braća, prva generacija čovječanstva na Zemlji, a već je do izražaja došla ljudska slabost, sklonost nasilju i neprijateljstvu. Zbog zavisti i ljubomore, Kabil je ubio rođenog brata Habila. U Kur’anu čitamo:
“.. kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: ‘Sigurno ću te ubiti!’ — ‘Allah prima samo od onih koji su dobri” (El-Ma’ide, 27-31)
Od Ademovih sinova, naših praroditelja, prvih ljudi na Zemlji, pa do danas nasilje, sila, nepravda i rat ostali su konstanta u rastu i razvoju čovječanstva. Drugačije, nažalost, neće biti do kraja ovoga svijeta. O tome nam sveta Knjiga islama govori u sljedećem ajetu u kontekstu Ademova izlaska iz Dženneta:
‘Izlazite’ – reče On (Allah) – ‘jedni drugima bićete neprijatelji! Na Zemlji ćete boraviti i do smrti ostati. Na njoj ćete živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti’ – reče On (Allah). (El-A’raf, 24-25)
Kur’an spominje mnoge Božje poslanike koji su ustajali protiv nasilja nad vjerom i nad čovjekom, boreći se protiv nepravde, nemorala, nasilja nad slabijima. Nakon što bi iscrpili sve metode lijepog uvjeravanja, poslanici su se prema Božjoj naredbi koristili silom da bi se suprotstavili većem nasilju. Musa kao mladić ubija jednog Egipćanina, braneći pripadnika svog židovskog naroda. A kao poslanik naređuje da se iz njegova židovskog naroda ubiju svi oni koji su sudjelovali u obožavanju “zlatnog teleta” umjesto Jednoga Boga:
I kada je Musa rekao narodu svome: ‘O narode moj, prihvativši tele, vi ste samo sebi nepravdu učinili; zato se Stvoritelju svome pokajte i jedni druge poubijajte. To je bolje za vas kod Stvoritelja vašeg, On će vam oprostiti! On prima pokajanje i On je milostiv’. (El-A’raf, 46-47)
Jusufova braća pokušavaju ubiti Jusufa bacajući ga u bunar. Davud i Sulejman, otac i sin, odabrani Allahovi poslanici u svojoj su se misiji morali koristiti silom, organiziranom vojskom da bi uspostavili Božji zakon i red na zemlji. U Kur’anu čitamo:
I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: ‘Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!’ I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, ali Allah je dobar svim svjetovima. (El-Bekara, 250-251)
Nerijetko je i sam Gospodar svjetova intervenirao elementarnim nepogodama i prirodnim silama kako bi sputao ili čak uništio određeni narod koji je “u zlu svaku mjeru prevršio”. I da je On drevni narod Ad uništio, i Semud i da nikog nije poštedio. (An-Nedžm, 50-51) Zar Mi nismo drevne narode uništili i poslije njih i one koji su za njima dolazili?! Isto tako ćemo sa svim grješnicima postupati! (El-Mursalat, 16-18)
Ubojstvo i rat u Kur’anu
U islamskom učenju rat, koji je sam po sebi nasilje, ne smije biti cilj, to je samo sredstvo kojim se osigurava mir, sloboda vjerovanja te implementacija šerijatskih zakona i jedino se s tim ciljevima može pokretati. Isključivo pravo da pokrene rat ima od naroda legalno izabrana vlast, nikada izolirane grupe, a osobito ne pojedinci.
Ubojstvo nedužnih Kur’an tretira kao jedan od najvećih grijeha. Ubiti jednog čovjeka, prema kur’anskom tekstu, isto je kao ubiti sve ljude na Zemlji: Ako netko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao (El-Maida, 32)
No u isto vrijeme Kur’an daje mogućnost pravde za ubijene te prihvaća načelo pravednosti,
O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan – za slobodna, i rob – za roba, i žena – za ženu. A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. A ko nasilje izvrši i poslije toga, njega bolna patnja čeka. (El-Bekara, 178)
Mi smo im u njemu (Tevratu) propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio pravi su nasilnici. (El-Maida, 45)
Pojmovno određenje džihada
Jednostavno, džihad nije jednako rat. Arapska riječ za rat je harb, a riječ za borbu u ratu je qital. Tako Uzvišeni Allah u 190. ajetu kur’anskog poglavlja El-Bekara objavljuje:
I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu.
Izvorno, riječ džihad u arapskom jeziku, pa tako i u kur’ansko-sunetskom kontekstu, znači nastojanje, težnju, stremljenje ili rad. U Kur’anu se neposredno pojavljuje samo tri puta, dok se u svojim izvedenicama spominje trideset i jedan put. Jedan od izravnih ajeta koji tretira džihad je i onaj iz poglavlja El-Furkan: Zato ne čini nevjernicima ustupke i Kur’anom se svim silama protiv njih bori, u kojem je Poslaniku Muhammedu, a.s., naređeno da se protiv nevjerstva bori istinom, tj. Božjom Riječju – Kur’anom. U primarnom smislu džihad označava čovjekov unutarnji napor da svoj život uredi u skladu s Božjom Voljom, Njegovom Objavom; da se na tom putu oslobodi loših postupaka, ružnih i nemoralnih sklonosti i vježba postojanost, ustrajnost i izdržljivost u svakodnevnom dosezanju najviših ljudskih/islamskih moralnih normi. Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni! (El-Hudžurat, 15)
Razumijevanje džihada
Kur’an stavlja u dužnost svim muslimanima da neprestano unapređuju društvo, odnosno poboljšavaju i olakšavaju uvjete života putem kur’anskog gesla „naređujte dobro, a zabranjujte zlo.
Muhammed, a.s., rekao je da je najvredniji ako je uperen protiv nepravednog vladara, odnosno nepravedne i nesposobne vlasti. Ratovanje je nekada nužno, ali to je samo mali dio sadržaja džihada. Na taj način i Muhammed, a.s., definirao je ratovanje kao mali džihad, a rat protiv samoga sebe nazvao je velikim džihadom.
Najnepopularniji oblik džihada je fizički, a odnosi se na upotrebu sile u obrani muslimana protiv bilo kojeg neprijatelja koji ugrožava opstanak islama i muslimana. To je zapravo rat u kojem su muslimanima strogo zabranjena ubojstva žena, djece, staraca, svećenika i svih civila, čak i životinja, osim onoliko koliko je potrebno da se prehrani vojska. U ratu se prema islamskim propisima smije ubiti samo neprijateljski vojnik. Nezamislivo je prema islamu da muslimani masakriraju mrtve, a kamoli žive zarobljenike.
Cilj fizičkog džihada nije osvajački rat, stjecanje bogatstva ili ubijanje ljudi. To je povrh svega ostvarivanje uvjeta da se poštuje Božja volja i pravda za sve ljude. Kad je zlo uklonjeno ili kad zaraćena strana želi mir, muslimani moraju potpisati primirje: Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna. (El-Anfal, 61)
Umjesto zaključka
Židovska i kršćanska povijest, kao i povijest ostalih vjera i civilizacija, nisu ništa manje ratničke negoli je to islamska. Štoviše, ideja totalnih ili svjetskih ratova ne dolazi iz islamskog svijeta, nego iz onog dijela planeta koji se geografski/svjetonazorski imenuje kao zapadni/kršćanski svijet. Nikada muslimani nisu svoje vojne pohode nazivali “islamskim ratovima” niti su ideologije poput fašizma, nacizma, komunizma, kolonijalizma/imperijalizma, kao ni događaji poput Prvog I Drugog svjetakog rata ili bacanja atomske bombe koje su odnijele stotine milijuna nevinih života, nastale među muslimanima i u islamskom svijetu. No to nikako ne opravdava određene nasilne muslimanske grupe koje vode “svoje” privatne ratove. Takvi, ubijanjem nevinih ljudi, uglavnom muslimana koji se ne slažu s njihovm poimanjem islama, donose nesagledivu štetu ukupnoj zajednici muslimana ali i svakom iskrenom muslimanu pojedinačno.
Djelovanje pojedinih terorističkih grupa ne može se dovoditi u vezu sa svakom muslimanskom grupom i zajednicom u svijetu, a ne zaboravimo ni to da danas ne postoji veći svjetski grad u kojem ne živi organizirana islamska zajednica.
Velika većina muslimana želi miran suživot sa svojim susjedima nemuslimanima. Međutim, zbog djeovanja određenih ekstremističkih i terorističkih grupa, nažalost, među nemuslimanima se neopravdano pojačava sumnja u njihove iskrene namjere: da žele živjeti normalnim životom, da žele raditi i zaraditi, školovati svoju djecu, putovati preko granica bez sumnjičenja i pretresanja. Nema sumnje da muslimani žele normalan život, kao što uostalom nastoje svoju vjeru, časni islam, sačuvati, živjeti i na najbolji je način drugima prezentirati, što danas predstavlja najveći mogući džihad. ______________________________________________________________
