Autor eseja Bosanski duh u književnosti – šta je to?, koji je prije trideset godina temeljito potresao ovdašnju književnu, kulturnu i političku scenu i nakon kojeg u Bosni “više ništa nije moglo biti kao prije”, ekskluzivno za Dane elaborira i razlaže značaj i smisao svoje čuvene sintagme “bosanski duh”
ZBOG NESRETNE SUDBINE
Tako je na površini ostalo ono negativno značenje te sintagme. Naime, javnost je znala da postoji nešto što se naziva bosanski duh, ali je to, kako se tada izrazio jedan od kritičara, bio: , zbog originalne hajke i represije, koja je 1967. godine i desetak narednih godina sistematski vršena prema meni i mom tekstu, nikada nije ni pokušano da se argumentirano raspravi ili da se na neki drugi način sumira misao i smisao sintagme mog originalnog teksta, objavljenog 1967. godine u časopisu u jednom članku rekao da: “poslije njega ništa više nije moglo biti kao ranije”, niko nije pokušao definirati u određenim pojmovima i racionalnim definicijama ono što je u tom eseju rečeno literarnim jezikom i opisano kao fenomenologija određene specifične duhovnosti utemeljene u bosanskom jeziku kao svome nosiocu i izvoru svoga smisla. Stoga bi bilo zanimljivo ukratko ukazati na pozitivnu sadržinu te sintagme, na to šta ona zapravo znači i kakvu stvarnost duhovnosti izražava i opisuje, odnosno definira.Pozitivna misao te sintagme, sadržina onoga što je pod njom mišljeno, fenomenologija duhovnosti koju ta sintagma pokriva ili njeni intelektualni izvori, ostali su pokriveni represivnim i negativnim interpretacionim značenjima. Tako se je desilo da je sam smisao sintagme i sadržina onoga što je označeno njome, ostao prikriven i sveden na nešto negativno. To negativno je najčešće definirano kao izraz muslimanskog nacionalizma ili antisrpstva ili izrazom mržnje prema drugima (misli se na Srbe i Hrvate) ili pak kao izraz bošnjaštva, za koje se govorilo da je samo prevaziđena i od historije odbačena kalajevština. Čak ni u novije vrijeme, kada su neki pokušavali da se sjete i da ožive kontekste smisla i uvjete nastanka tog, može se sa pravom reći, kultnog teksta naše novije kulture i historije, teksta za koji je
BOSANSKI JEZIK
U evropskoj tradiciji duh je onaj nematerijalni stvaralački princip koji omogućava razvijanje i izražavanje odnosa čovjeka prema ukupnosti zbilje i prema samome sebi. To je bitno stvaralački princip i njegova najbliža i opservabilna lokacija je ljudski jezik kao sredstvo izražavanja i kao nezamjenjivo mjesto čuvanja smisaonih sadržaja i relacija. Stoga je bosanski duh prije svega bosanski jezik. Ono sjajno i divno tkanje akustičkih fenomena kojim smo povezani i kojim nam se posreduje ukupni sadržaj našeg svjesnog života. Bosanski jezik je jedan i jedinstven jezik i on se, kako je poznato, odlikuje najmanjom mogućom razlikom između regionalnih govora na prostoru sopstvenog prostiranja i najvećom mogućom bliskošću između običnih govora i onoga što se smatra jezikom kulture ili literature. U tom smislu naš se duh može označiti kao izuzetno homogen fenomen. Danas ga neki pokušavaju na svaki način razoriti i narušiti mu to iskonsko pravo.
DUH OTVORENOSTI
To je izraz povijesne otvorenosti bosanskog prostora. Bosna je, naime, bila oduvijek otvoren prostor. Već u paleolitu je preko Bosne, kroz dolinu Neretve, vodio najkraći i najlakši put iz područja Mediterana i mediteranskih civilizacijskih i kulturnih prostora, prema sjeveru Europe, prema Panonskoj niziji i dalje, dakle prema kontinentalnom prostoru. Tim putem vršena je intenzivna razmjena civilizacijskokulturnih ostvarenja i Bosna je na taj način postala prostor susreta, okupljanja, razmjene i obogaćivanja. Ta otvorenost izrazila se u onome što je smisao postojanja Bosne, a to je da bude zemlja susreta, tranzitivna zemlja, zemlja prijema i dočeka, zemlja u kojoj su svi dočekivani i oduvijek susretani sa dobrodošlicom, zemlja u kojoj su razlike i suprotnosti neutralizirane i svođene na ljudski razumljivu i tolerabilnu mjeru. To je uvjetovalo da sam jednom nazvao Bosnu usisnom zemljom, zemljom koja usisava iz mediteranskog i sjevernoeuropskog prostora civilizacijska i kulturna postignuća, čuva ih u svojevrsnom ljudskom rezervoaru, nekoj vrsti riznice ljudskih mogućnosti i stavlja na raspolaganje svima kojima su potrebna. Zbog toga je Bosna oduvijek bila zemlja u kojoj se susreću relikti gotovo svih kultura širokih prostora mediteranskog basena i sjevernih i sjevernoistočnih prostora.
DUH TOLERANCIJE
Da nije bila tolerantna, Bosna ne bi mogla odigrati svoju ulogu prostora susreta i tranzicije. Stoga je u Bosnu svako oduvijek mogao doći, u njoj živjeti i prakticirati sve što je bilo bitno za njegov život bez opasnosti asimilacija i nasilja bilo koje vrste. Poznato je da je Bosna puna kultova. Ne samo ranih neolitskih, koji su rezultat kretanja skupina neolitskih ljudi preko njenog prostora, nego i antičkih i kasnijih. U njoj nalazimo ostatke kulta boga Mitre, Manuovog kulta, kulta rimskog Panteona i njegovih bogova, te ranih kršćanskih kultova. Kasnije se ovaj princip tolerancije ostvaruje kao uporedno postojanje glavnih monoteističkih kultova na tlu Bosne (sve vrste kršćanskih kultova, islam i jevrejstvo), a bez eradikacije bilo kojeg od njih. I to se sve događa u prostoru i vremenu u kojem i oko kojeg se vrše stravična nasilja eradikacije različitih kultova. Samo je u jednom kratkom periodu i u zabludi da će ga to spasiti, jedan bosanski kralj poduzeo eradikaciju neomaniheja u Bosni, ali je i sam ubrzo jadno propao. Širom Europe se istrebljuju inovjerci, a u Bosni oni mirno i uporedo žive.
DUH SAŽIVLJAVANJA I SURADNJE
U Bosni možete živjeti kako želite, po sopstvenim zakonima i na način koji vam najbolje odgovara, a da niko ne smatra da treba ili da niko ne pokušava da vas na bilo koji način prisiljava da prihvatate njegove običaje i nazore. Bosna je u tom smislu najtolerantnija zemlja europskog prostora i to objašnjava činjenicu tolikog mnoštva i razlika u običajima, kultovima i naravima koje susrećemo u Bosni. Između tih različitih kulturnih projekata, kultova, običaja, razvio se duh razumijevanja, suživljavanja i obogaćivanja. To mi svi znademo jer smo, barem nedavno, kao djeca, bili u poziciji da uzajamno učestvujemo u praktikovanju običaja i kultova i tako uspostavljamo jedno unutarnje saživljavanje i razumijevanje drugosti kao bitnog elementa ljudske egzistencije. A upravo taj stav tolerancije, ta činjenica da vas niko ne pita ko ste, odakle ste i šta mislite ili vjerujete, nego samo jeste li čovjek i poštujete li ljudske zakone, činjenica da vas susreću sa radoznalošću djeteta i ozbiljnošću staraca, u tome kada treba da vam se ugodi, stvara atmosferu saživljavanja i razumijevanja. To da vam kažu, kada dođete u neko mjesto kao nepoznat čovjek, da kao musafir ili gost ne morate da brinete ni za što, jer su gosti naša briga i sreća, moguće je još samo u Bosni. I to nije relikt nekog negdašnjeg načela plemenskog gostoprimstva, nego izraz jednog specifičnog duha i kulture izrasle iz njega. Jer imati gosta znači biti čovjek, znači biti onaj koji susreće nešto novo, koji se obogaćuje. To je onaj fini stav, koji budi osjećaj sigurnosti u ljudima, da su na sigurnom i zaštićenom mjestu, a što pominju i naglašavaju svi putnici kroz Bosnu od najstarijih vremena do nedavno. To je ono što izražava bosanski duh kao duh tolerancije.
DUH NAIVITETA
“Ovdje su ljudi veoma prijatni, gostoljubivi i susretljivi, naivni i otvoreni kao djeca. Međutim imaju čudnu osjetljivost prema djeci i prema psima. Iako u čaršiji vlada strogost i disciplina, djeca imaju privilegiju zaštite i u čoporima kruže kroz grad. Ako bi neko pokušao da ih spriječi ili kazni zbog nestašluka, Bošnjaci se jako ljute i čovjek može dospjeti u veoma neugodnu situaciju ako takvo nešto pokušaš. Po noći kroz grad lutaju gomile pasa.”
DUH OPUŠTENOSTI
Naravno, Švabo nije mogao misliti da se u Bosni ovo ništa razumijeva samo kao odsustvo misli o nečem konkretnom i kao opuštenost prema svemu oko sebe, kao maksimalna koncentracija na mir u sebi i sa drugim ljudima. u Švabinom duhovnom prostoru negativitet kao odsutnost bilo kakvog sadržaja i kako je jedan od najbitnijih i najviših pojmova ontologije i metafizike, on zaključi da su sve to sami filozofi. To je i napisao svome profesoru. Najzad, bosanski duh je duh opuštenosti, odsustva srkleta, kako bi mi kazali, neangažiranosti naspram prolaznosti ovozemaljskih i osobito materijalnih stvari, to je duh nedovoljno precizne definicije, ali koji se plastično može opisati jednom pričom. Naime, kaže se da je neki Švabo došao u Bosnu, bio je profesor filozofije i to one koja je bila shvaćena europski. A to je filozofija teške misli i mutnih raspoloženja. Prolazeći kroz čaršiju bio je fasciniran zamišljenim i često odsutnim izgledom i pogledom većine čaršijskih trgovaca i zanatlija. Oni kao da nisu marili za ovozemaljske stvari. Pili su na miru svoju kahvu i pušili svoje čibuke, teško razmijenjujući poneku riječ. Zainteresiran zato što misle, kako misle, Švabo upita jednog od njih šta misli. Dobi odgovor: vala ništa. Kako je
ETO
Ja nisam našao bolji opis bosanskog duha od toga. Naime, bosanski duh je duh mira u sebi i sa drugima.
